Govori karlovačkog područja – jedinstveni primjer hrvatske jezične baštine
Tijekom 2015. godine Gradski muzej Karlovac započeo je projekt istraživanja karlovačkih govora kao specifičnog primjera susreta svih triju narječja: kajkavskog, čakavskog i štokavskog.
Jezična baština (usmena književnost, jezik, govori i pisma) važna je odrednica karlovačke kulture prisutna u svakodnevnoj komunikaciji. Njene značajke, specifične u okvirima hrvatske dijalektologije, uvjetovane su različitim jezičnim i izvanjezičnim razlozima.
Ovdje možete pregledati interaktivni prikaz dijela karlovačkih govora. On je naša lokalna riznica jezičnih podataka. Oblikovan je tako da sadrži autentične snimke govora, opise odabranih mjesnih govora, stručne komentare, kratki povijesni prikaz obrađenog područja, pojmovnik.
Cilj nam je istražiti, zabilježiti, sačuvati i popularizirati ovaj vid karlovačke nematerijalne baštine kao dio kompleksne kulturne baštine i tvorbeni element prostornog identiteta, kako nacionalnog tako i lokalnog.
Počevši s prvim dijalektološkim istraživanjima na području grada Karlovca ubrzo se uvidjelo da je daljnja istraživanja takve vrste potrebno provoditi urgentno budući da je na terenu prisutna izrazita depopulacija, fizički nestanak izvornih govornika, nositelja ovog vida lokalnog identiteta. Osim toga, karlovačko područje u lingvističkome pogledu obilježavaju i značajni zaostatci u istraživanju – ne postoje zbirke nematerijalne jezične baštine, nema monografija niti dijalektoloških rječnika karlovačkih govora, a brojni su govori ili istraženi djelomično ili nisu uopće istraživani niti opisani.
Projekt nije završen, on traje i nadamo se da će tijekom narednog vremena broj obrađenih govora biti sve veći. Svi zainteresirani mogu se uključiti i javiti nam se na mail: gradski-muzej@ka.t-com.hr.
O dijalektološkim istraživanjima provedenima za potrebe projekta
U inicijalnoj fazi istraživanja analiza postojeće dijalektološke literature pokazala je da su dosadašnji proučavatelji karlovačkih govora uglavnom postigli konsenzus o 'miješanoj' naravi karlovačkih govora, odnosno o dijalektološkome mozaiku na kojem se dodiruju i kajkavski i čakavski i štokavski govori, a najvećma govori koji zbog višestoljetne jezične interferencije sadrže osobine svih triju narječja. O tome je među prvima pisao hrvatski filolog Rešetar (1907.), govoreći o tromeđi na kojoj se prožimaju osobine svih triju narječja, a koju je locirao upravo na karlovačko područje. Prema njegovim tadanjim spoznajama jedinstvena točka susreta triju hrvatskih narječja nalazi se u neposrednoj blizini grada Karlovca odnosno Gliboki Brod (današnja sela Brežani i Brođani) naveo je kao posljednje kajkavsko selo na južnoj obali Kupe, Kamensko prvo čakavsko, a Popović Brdo najzapadnije štokavsko naselje (1907: 45). Istražujući karlovačke govore 70-ih godina prošloga stoljeća Stjepko Težak revidira poziciju Rešetarove narječne tromeđe, ističući da “ukoliko i jest riječ o tromeđi, onda je to tromeđa između štokavskog narječja (Popović Brdo), kajkavskog ekavskog (Rečica) i kajkavskoga ikavsko-ekavskog, odnosno kajkavskog-čakavskog govora” (1974: 47). Desetak godina kasnije Težak ponovo govori o karlovačkoj tronarječnosti, ističući da je za točku tromeđa “mnogo pogodniji Skakavac, gdje se govori djelomično štokavski, a djelomično čakavsko-kajkavski (…)” (1981: 181).
Takvo miješanje narječja dobrim je dijelom uzrokovano migracijama u 16. i 17. st. − u to vrijeme relativno jasna granica među narječjima na našem prostoru nestaje, a uslijed fluktuacije stanovništva mjesni govori poprimaju nove osobine čime vremenom dobivaju epitet 'miješani'.
U prvoj fazi projekta snimili smo govore izvornih govornika i proveli ispitivanje prema unaprijed pripremljenim upitnicima. Prikupili smo podatke u 7 punktova: Banska Selnica, Brežani, Mahično, Rečica, Šišljavić, Vukmanić, Zadobarje. Svi istraživani punktovi administrativno pripadaju Gradu Karlovcu. Osnovni kriterij odabira baš ovih mjesnih govora bile su upravo njihove jezične osobine koje ih na neki način izdvajaju te poštivanje ravnomjerne geografske zastupljenosti u sklopu tzv. karlovačkog ruralnog prstena. Osim toga, jedan od ključnih kriterija odabira ovih govora bila je i dostupnost izvornih govornika i autentičnoga izričaja. Analize mjesnih govora prilagođene su širem krugu korisnika, nelingvistima, no ipak uz poštivanje struke, nastojeći nepoznate stvari prikazati poznatima, zamršene jednostavnima i svima razumljivima. Zbog toga će od velike pomoći zasigurno biti i Pojmovnik.
Uz potporu Gradskog muzeja Karlovac izvorne govornike je snimila i analize mjesnih govora napravila dr. sc. Marina Marinković, poslijedoktorandica u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU. Snimke i tekstovi objavljeni na ovoj stranici smiju se besplatno rabiti u obrazovne i znanstvene svrhe, uz poštivanje prava autora i Muzeja.
Ispitanici koji su snimani i ispitivani na terenu odabrani su prema utvrđenim dijalektološkim kriterijima, slijedeći načela tradicionalne dijalektologije sa strukturalističkim pristupom. Današnji istraživači mjesnih govora nerijetko se susreću s nekolikim poteškoćama: uslijed deruralizacije i dnevnih migracija stanovništva broj izvornih govornika koji govorno nisu pod utjecajem medija i standardnoga jezika sve je manji, u nekim selima gotovo da ih i nema. Jezična je zbilja u svojoj suštini fluidna, a u novije vrijeme zbog promjena načina života i globalizacije ta je fluidnost višestruko intenzivirana. Nadalje, čin snimanja neobična je i nesvakidašnja situacija za izvornoga govornika, stoga su na snimkama njihova govora gotovo uobičajeni poneki strani elementi koje u svakodnevnim, spontanim uvjetima i u razgovoru s bližnjima vjerojatno ne bi izgovorili. Takav je slučaj potvrđen i na tonskim zapisima karlovačkih govora. Premda su svi ispitanici, baveći se uglavnom poljoprivredom, gotovo cijeli život proveli u mjestu ispitivanja, i u njihovim se govorima mjestimice uočavaju prodori novijih elemenata, ali i varijantni oblici uzrokovani tremom zbog situacije snimanja i prisutnosti druge, nepoznate osobe.
Inicijalne analize izabranih karlovačkih govora pokazale su da je polazna pretpostavka o miješanome karakteru većine govora utemeljena, a udio kajkavskih, čakavskih ili štokavskih elemenata u ovim idiomima varira od punkta do punkta. Izuzev ekavskih sela Rečice i Šišljavića na lijevoj obali Kupe, preostale analizirane govore povezuje ikavsko-ekavski odraz jata. Osim u mjesnome govoru Brežana, ikavsko-ekavski refleks jata, uz poneke iznimke i analogije, uglavnom slijedi pravilo Meyera i Jakubinskog. Na leksičkoj razini neke su riječi potvrđene u većini analiziranih govora (poput imenice zbȍr u značenju 'proštenje'), dok su neke potvrđene samo u jednome govoru (ekmža 'pećnica' u Rečici). Već u početnoj fazi projekta uočene su tako brojne podudarnosti među karlovačkim govorima, bez obzira služe li se njihovi govornici zamjenicom što ili kaj. S druge strane, zabilježene su i brojne prepoznatljive specifičnosti pojedinačnih sustava.
Vrlo je vjerojatno da će daljnja istraživanja karlovačkih govora potvrditi rasprostranjenost ovakvih 'miješanih' govora na mnogo širemu teritoriju. Rasvjetljavanje činjenica o specifičnoj strukturi karlovačkih govora dat će u skoroj budućnosti stoga veliki prilog nadopunjavanju i revidiranju dosadašnjih spoznaja, a intenzivno prožimanje osobina svih triju narječja, jedinstveno u okvirima hrvatske dijalektologije, valja promicati kao jednim od temelja karlovačkoga kulturnoga identiteta.